– Ovo je skup primedbi i sugestija kako da se bolje organizujete za studentski protest 2015, 2016 itd. Za 2014. je najverovatnije prekasno osim ako niste spremni da se baš polomite oko njega. Ukoliko za naredne godine ne promenite pristup, ovaj tekst će, mogu da potpišem, i tada biti identičan opis realnosti, samo je neophodno u naslovu uraditi x+1.
– Ovo mogu da tvrdim na osnovu toga što od kad je krenula da se sprovodi Bolonja, evo još malo pa ima 10 godina, svake jeseni se organizuje sad već tradicionalni, ritualni ples između studenata, ministarstva i univerziteta. Često se tu umešaju i studentski prestavnici koji su članovi partija trenutno na vlasti, kojima je to kaljenje za sutrašnji stranački angažman i koji gledaju na razne načine da onesposobe protest. Od tih podmladaka prvo pamtim DSSovce, zatim DSovce, sad nisam morao ni da čitam tekstove po medijima da pogodim da su u pitanju SNSovci.
– Svaka godina u kojoj se javljaju isti problemi samo još jače dokazuje koliko ministarstvo i univerziteti ne mogu, ne žele, ne znaju kako itd. da ih reše, da sprovedu realne promene. Dakle, na njih se ne može osloniti i potrebna su nova rešenja. Nažalost, studenti su se tih 10 godina uglavnom na isti način bavili ovim problemima – mašeći njihove uzroke, trudeći se da odlože simptome ekvivalentom anti-aging terapije, i sve to tek kad stigne jesen i kad im zagori pod dupetom.
– Time što se studenti nisu glasno bunili povodom, npr. plagijata doktorata, šalju poruku da im nije suštinski stalo do svog i tuđeg obrazovanja. Možda se baš svaki student sablaznio u svoja četiri zida, ali privatno sablažnjavanje = odsustvo pravog angažmana = nije ti dovoljno stalo = stvari će ostati iste. Siguran sam da se isto tako sada mnogi studenti lično sablažnjavaju povodom ove situacije sa bodovima, ali teško je skupiti snage za izaći na ulicu nakon što si ceo dan rifrešovao diskusiju na fejsu (ili neki od drugih vrlo tačnih razloga obuhvaćenih na Tarzaniji). Samo treba biti realan da li se može očekivati angažman drugih oko tvog cilja, ako se svojom neakcijom kad su drugi bili u problemu doprinelo atmosferi ,,svako brine samo o svojoj guzici, i to tek kada pod istom gori”.
– S tim u vidu, u poslednjih mesec, ma u poslednji nedelju dana je svaki student bio barem na jednoj kafi od dva sata na kojoj je kukao nad svojom sudbinom. Energija, novac i vreme uloženi u ovu kafu su mogli da BUKVALNO budu uloženi u pravljenje transparenta, odlazak u protestnu šetnju i lično zvanje par kolega da se pridruži (ne, invite to Facebook event ,,Studentski protest” nije aktivizam).
– Pročitajte opet prethodni pasus – 2 sata, 100 dinara, lagana šetnja, par telefonskih poziva. To je to. Svi to da urade, da izađe 10-20000 ljudi na ulicu, daleko ozbiljnije biste bili shvaćeni.
– Realno, ovoliki fokus na gluposti kao što su 6 umesto 5 rokova je otprilike kao pregovaranje da li da vas sistem naguzi sa Extra Safe ili Max Pleasure kondomom, pardon my French. To manje-više znači ,,Prihvatili smo da se sistem urušava, sve se svaljuje na nas, plašim se da postavim pitanje ima li poente uopšte studirati, ali daj bre makar taj šesti rok, e baš TU, od svih mesta, ne dam da me zakinu.” Možeš ti da se trudiš da se dostojanstveno držiš ili da režiš i opireš se dok te guze, opet prihvataš da te guze.
– Zato mi se čini da je možda dobro da ove godine studenti izgube i ono malo što su prethodnih godina dobijali. Možda ih to satera u ćošak iz kojeg će se vratiti još besniji i odlučniji da nešto zaista promene. Možda upravo dosadašnje Pirove pobede ublažuju i onaj dublji bunt koji bi doneo suštinskiju promenu.
– Šta bi onda bila suštinska reforma? Ne znam, ali meni je polazno pitanje sledeće: kako za ove i naredne generacije stvoriti okruženje u kojem će se one razviti u sposobne, kreativne i srećne ljude, spremne da se prilagode i razvijaju uvek neizvesnom životu? Iz ovog mi slede i pitanja: Kako se fakulteti uklapaju u ovu sliku? Šta oni mogu da ponude, koliko je realno da se na ovu ili onu stranu menjaju?
– Dakle, pitanje NIJE kako fakultet pretvoriti u mesto gde se sve ovo dobija, već kako njih iskoristiti kao resurs u velikoj slagalici celoživotnog procesa obrazovanja. U skladu sa tim, vreme je da se nađe novi termin umesto ,,akademski građanin”. Ono ,,akademsko” iz više razloga više nije šta je nekad bilo, meni je još kad sam ja studirao bilo malo smešan koliko ne odgovara realnosti, a sad je situacija još gora.
– Isto tako, studenti treba da se zapitaju da li im je zaista potrebno da uopšte studiraju. Sve mi je jasnije koliko je to u velikom broju slučajeva gubljenje vremena koje je moglo biti daleko bolje utrošeno. Ovo kažem kao diplomirani japanolog koji radi kao instruktor argentinskog tanga, dakle iz ličnog iskustva. Utisak koji stičem je da, i pored toga što smo svesni da se fakulteti raspadaju, nekako još uvek postoji očekivanje kod velikog broja ljudi da su fakulteti dužni da pruže rešenja i odgovore na pitanja ,,Šta ću dalje?”, ,,Kako do posla?” itd. Što pre shvatite da većina fakulteta to ne može da uradi, pre ćete krenuti da odgovore tražite drugde. Zar zaista očekujete da će institucija koja ovoliko ne ume da sama sebe da organizuje umeti da vam pruži bilo kakav odgovor ili konkretnu veštinu i znanje?
– I da, meni je blokada fakulteta, kao nekom sa strane, bez jasne poruke i cilja. NE VIČITE NA MENE, prosto kažem kako trenutno izgleda – na FPNu naša navodna buduća elita, kada je konačno odlučila da pokaže šta bi radila kada bi preuzela upravljanje, smislila zabavni program na nivou ekskurzije za 2. razred srednje škole. Je li ovo kako želite da vam izgleda obrazovanje? Stvarno?
–Da ne bude da samo pridikujem, evo mog malog doprinosa – istraživanje koje sam radio o studentskim protestima 2009. Siguran sam da mu se zbog ograničenog vremena i resursa mogu naći razne zamerke, i slobodno ih primetite. Ali, isto tako verujem da ima ponešto korisno naučiti iz naših iskustava.
– Sastaviću i drugi deo ovog posta sa konkretnijim savetima na osnovu vaših komentara i još nekih mojih iskustava i razmišljanja.
srećno!